Alojzije Stepinac, kardinal i nadbiskup Zagrebacke nadbiskupije, roden je 8. svibnja 1898. u selu Brezarici zupe Krasic. Nakon gimnazije i skolovanja na Nadbiskupskom bogoslovnom sjemenistu u Zagrebu unovacen je, zarobljen na talijanskom ratistu i poslan u Solun. Studirao je na Agronomskom fakultetu u Zagrebu, ali je odustao od studija i vratio se na obiteljsko gospodarstvo u Krasicu. Nakon pet godina odlucio je postati svecenik. Doktorirao je iz filozofije, a zatim i iz teologije u Rimu na "Gregorijani" tri godine nakon toga. U Rimu je 1930. zareden, nakon cega se vratio u Hrvatsku, gdje je postao ceremonijar i biljeznik Nadbiskupskoga duhovnog stola u Zagrebu. Vec 1934. papa Pio XI. imenovao ga je nadbiskupom-koadjutorom s pravom nasljedstva. Stepinac je tada imao 36 godina i to je imenovanje pobudilo veliko iznenadenje, ali ubrzo i naklonost vjernika i mladezi. Kao nadbiskup bio je neumoran i poticajan na svim podrucjima crkvenog djelovanja. Osnivao je nove zupe u Zagrebackoj nadbiskupiji, uredio svetiste u Mariji Bistrici, doveo predstavnike razlicitih crkvenih redova i druzbi (Karmelicanke u Brezovici) i poveo akciju za jedinstvo hrvatskoga katolickog pokreta, utemeljio je Caritas i Diecezanski muzej. Svoj je pastoralni program sazeo u cetiri tocke: sloboda Crkve, vjernost Kristu, podlaganje volji Bozjoj, potpuno darivanje braci, a u njegovu je grbu bio natpis "In te Domine speravi" ("U Tebe se, Gospodine, pouzdajem").

Alojzije Stepinac preuzeo je upravu Zagrebacke nadbiskupije u casu kada su se nad Europom kovitlali vihori II. svjetskoga rata. Nakon proglasenja Nezavisne Drzave Hrvatske zahtijevao je od novih vlasti da u temelje nove drzave ugrade Bozji zakon i zapovijedi. U svojim je nastupima odlucno osudivao svaku diskriminaciju prema pripadnicima drugih naroda, te progone ideoloskih i politickih protivnika rezima. U djelovanju se zauzimao za zrtve progona, zbrinjavao ratnu sirocad bez obzira na narodnost i vjeru njihovih roditelja. Pomagao je brojnim Zidovima i Srbima da izbjegnu progone, a slovenske svecenike protjerane od Nijemaca, razmjestao po zupama Zagrebacke nadbiskupije. Dana 31. svibnja 1943. urucio je drzavnom tajniku Svete Stolice kardinalu Maglioneu, predstavke i protestna pisma s 34 dokumenta protiv svih zlodjela ucinjenih na podrucju NDH. Uoci 8. svibnja 1945. i dolaska nove komunisticke vlasti, uspio je u pregovorima s Nijemcima spasiti glavni grad Hrvatske od razaranja.

Unatoc tomu nove su vlasti smatrale djelovanje Crkve u Hrvatskoj tijekom rata proustaskim i optuzile Alojzija Stepinca za suradnju s njemackim okupatorom i vlastima NDH, jer je novoj komunistickoj vlasti predbacio zlocine, stitio osobna prava i prava privatnog vlasnistva te osudio otimanje crkvenih dobara. Odbio je prijedlog predsjednika uspostavljene drzave Jugoslavije Josipa Broza Tita da se Hrvatska katolicka crkva odvoji od Vatikana. Stoga mu je montiran politicki proces, u kojem je Alojzije Stepinac osuden 11. listopada 1946. na sesnaest godina prisilnoga rada i pet godina gubitka gradanskih prava. lako su se kao svjedoci na sudenju javili mnogi Zidovi i Srbi koje je nadbiskup spasio od progona i smrti, komunisticki jugoslavenski sud nije prihvatio njihovo svjedocenje. Kardinal je bio zatvoren u Lepoglavi, a Srpska pravoslavna crkva i komunisticke vlasti ucinile su sve da domacu i svjetsku javnost uvjere kako je Alojzije Stepinac veliki zlocinac.

Papa Pio XII. nagradio je nadbiskupovu hrabrost u obrani ljudskih i bozjih prava i 12, sijecnja 1953. imenovao ga kardinalom. Alojzije Stepinac je upravljao nadbiskupijom kao zatocenik sve dok nije obolio, a pomagao mu je dr. Franjo Seper. Za vrijeme zatvora u Lepoglavi i internacije u Zupnom dvoru u Krasicu pisao je i prevodio teoloske spise. Umro je 10. veljace 1960. u 62. godini zivota, iscrpljen dugotrajnom bolescu. Pokopan je u zagrebackoj katedrali, a njegov je grob postao mjesto hodocasca brojnih stovatelja. Godine 1981. pokrenut je postupak za njegovu kanonizaciju.